Search
  • Amela Frljučkić

Epidemija rodne neravnopravnosti

Još od djetinjstva počela sam jasno da primjećujem razlike u ophođenju prema dječacima i djevojčicama. Dječacima se davalo za pravo da se više ljute, prave veće nestašluke i dobijaju manje kućnih zadataka nego djevojčice.

U školi su nam govorili da je prirodno da su dječaci nemirniji, a da smo mi baš tako fine jer smo primjerne.


Kada sam došla u tinejdžerske godine razlike su postale jasne. Te godine su donijele buru i naše tijelo je počelo biti predmet razgovora i dobacivanja. Odjednom neke stvari više nisu bile primjerene za nošenje i naglašavano nam je da dobro pazimo šta radimo i ko nas gdje može vidjeti.


U tim godinama su nas već naučili da nije primjereno da nas komšije vide sa različitim momcima, čak ni drugovima jer "šta se može pomisliti o nama!?".


O sexu se naravno nije pričalo. To je tabu tema i to se uči negdje od nekoga.


Možda o sexu nismo učene, ali nam je rečeno da maksimalno izbjegavamo osamljivanje sa muškarcima koje ne poznajemo jako, jako dobro jer se ne zna ko je manijak i ko nas može silovati.

A i ti koje dobro poznajemo nas isto mogu silovati.


Pred kraj fakulteta su već počeli da nam govore da razmišljamo o udaji i rađanju.

Kada smo kod rađanja, to nakon dvadeset i pete godine postane opštedruštveno pitanje, a ne pitanje ličnog izbora. A postane i jedno od glavnih pitanja poslodavca pri intervjuima za posao.

Negdje usput nam je rečeno da možemo imati i četiri fakulteta, ali da nam krpa i šerpa ne "ginu".

Isto su nam rekli da se dobra žena žrtvuje za druge.

Na ovim prostorima vjekovima se radi na veličanju važnosti žrtvovanja žene - za muža, djecu, roditelje, familiju i sve ostale.


Pitanje pozicija žena na važnim funkcijama je posebna tema.

I djevojka/žena je završila fakultet ili dva i zarađuje, ali nije to to.

Pošto nije to to važne funkcije se daju muškarcima.


Važne pozicije i poslovi na našim prostorima se dogovaraju uglavnom u kafanama. A zna se da je kafana muško mjesto.

Istina, dogovaraju se radna mjesta i u strankama na način da skoro sva važna mjesta daju muškarcima, a onda nešto sitno ostane i za "ljepši i nježniji pol" jer je lijepo da se kvote popune.


Za one žene koje ipak uspiju stići do uspješne pozicije bilo u biznisu, umjetnosti, politici ili u bilo kojoj drugoj oblasti poštenim i teškim radom pokušava se iznaći "tajna uspjeha", odnosno ko li je doveo tu gdje jeste. I po pravilu to mora biti neki muškarac.


Ovo je samo djelić onoga šta naše društvo u suštini jeste. A šta se dešava i koja je količina seksizma i zlostavljana prisutna među nama je pokazala i stranica Nisam tražila na kojoj je već iznijeto mnogo ispovijesti o zlostavljanju i seksualnom uznemiravanju. Ne, to nisu neke žene tamo negdje. To su naše sestre, rodjake, komšinice, koleginice, drugarice, profesorice, tete koje srijećemo svaki dan u trgovini... Ukratko - djevojčice/djevojke/žene svih profesija i generacija koje su kroz sve to prošle same samo zato što je društvo kakvo jeste.


Naše društvo može i mora biti drugačije jer više ni jedna djevojčica/djevojka/žena ne zaslužuje da pati i prođe kroz bilo šta slično.

A da li će se promijeniti zavisi od svih. U ovoj priči nema onih koji imaju pravo biti nezainteresovani i indolentni. Jer je ta nezainteresovanost dovela do toga da naša odrastanja liče u dobroj mjeri na Survivor.


Činjenica je da negdje između stega svih vrsta rastu djevojčice/djevojke/žene i bore se za sebe.

I želim glasno reći da sam ponosna na sve nas.




197 views0 comments

Recent Posts

See All

Kada Vam neko spomene harmoniku, šta Vam je prva asocijacija? Vjerujem da je mnogima prvo na um padne: narodna muzika, sevdah, kolo i ona čuvena "nema veselja bez harmonike!". Zaista, harmonika je veo