Search
  • Amela Frljučkić

Epidemija rodne neravnopravnosti

Još od djetinjstva počela sam jasno da primjećujem razlike u ophođenju prema dječacima i djevojčicama. Dječacima se davalo za pravo da se više ljute, prave veće nestašluke i dobijaju manje kućnih zadataka nego djevojčice.

U školi su nam govorili da je prirodno da su dječaci nemirniji, a da smo mi baš tako fine jer smo primjerne.


Kada sam došla u tinejdžerske godine razlike su postale jasne. Te godine su donijele buru i naše tijelo je počelo biti predmet razgovora i dobacivanja. Odjednom neke stvari više nisu bile primjerene za nošenje i naglašavano nam je da dobro pazimo šta radimo i ko nas gdje može vidjeti.


U tim godinama su nas već naučili da nije primjereno da nas komšije vide sa različitim momcima, čak ni drugovima jer "šta se može pomisliti o nama!?".


O sexu se naravno nije pričalo. To je tabu tema i to se uči negdje od nekoga.


Možda o sexu nismo učene, ali nam je rečeno da maksimalno izbjegavamo osamljivanje sa muškarcima koje ne poznajemo jako, jako dobro jer se ne zna ko je manijak i ko nas može silovati.

A i ti koje dobro poznajemo nas isto mogu silovati.


Pred kraj fakulteta su već počeli da nam govore da razmišljamo o udaji i rađanju.

Kada smo kod rađanja, to nakon dvadeset i pete godine postane opštedruštveno pitanje, a ne pitanje ličnog izbora. A postane i jedno od glavnih pitanja poslodavca pri intervjuima za posao.

Negdje usput nam je rečeno da možemo imati i četiri fakulteta, ali da nam krpa i šerpa ne "ginu".

Isto su nam rekli da se dobra žena žrtvuje za druge.

Na ovim prostorima vjekovima se radi na veličanju važnosti žrtvovanja žene - za muža, djecu, roditelje, familiju i sve ostale.


Pitanje pozicija žena na važnim funkcijama je posebna tema.

I djevojka/žena je završila fakultet ili dva i zarađuje, ali nije to to.

Pošto nije to to važne funkcije se daju muškarcima.


Važne pozicije i poslovi na našim prostorima se dogovaraju uglavnom u kafanama. A zna se da je kafana muško mjesto.

Istina, dogovaraju se radna mjesta i u strankama na način da skoro sva važna mjesta daju muškarcima, a onda nešto sitno ostane i za "ljepši i nježniji pol" jer je lijepo da se kvote popune.


Za one žene koje ipak uspiju stići do uspješne pozicije bilo u biznisu, umjetnosti, politici ili u bilo kojoj drugoj oblasti poštenim i teškim radom pokušava se iznaći "tajna uspjeha", odnosno ko li je doveo tu gdje jeste. I po pravilu to mora biti neki muškarac.


Ovo je samo djelić onoga šta naše društvo u suštini jeste. A šta se dešava i koja je količina seksizma i zlostavljana prisutna među nama je pokazala i stranica Nisam tražila na kojoj je već iznijeto mnogo ispovijesti o zlostavljanju i seksualnom uznemiravanju. Ne, to nisu neke žene tamo negdje. To su naše sestre, rodjake, komšinice, koleginice, drugarice, profesorice, tete koje srijećemo svaki dan u trgovini... Ukratko - djevojčice/djevojke/žene svih profesija i generacija koje su kroz sve to prošle same samo zato što je društvo kakvo jeste.


Naše društvo može i mora biti drugačije jer više ni jedna djevojčica/djevojka/žena ne zaslužuje da pati i prođe kroz bilo šta slično.

A da li će se promijeniti zavisi od svih. U ovoj priči nema onih koji imaju pravo biti nezainteresovani i indolentni. Jer je ta nezainteresovanost dovela do toga da naša odrastanja liče u dobroj mjeri na Survivor.


Činjenica je da negdje između stega svih vrsta rastu djevojčice/djevojke/žene i bore se za sebe.

I želim glasno reći da sam ponosna na sve nas.




Recent Posts

See All

Harmonika: novi muzički pogledi

Kada Vam neko spomene harmoniku, šta Vam je prva asocijacija? Vjerujem da je mnogima prvo na um padne: narodna muzika, sevdah, kolo i ona čuvena "nema veselja bez harmonike!". Zaista, harmonika je veo

©2018 by Amela Frljuckic. Proudly created with Wix.com